Ljudska strana političkog teatra

U prvoj polovici svoga mandata na čelu Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, Dubravka Vrgoč donijela je niz (manje ili više) kontroverznih odluka koje su djelovale ne samo na internu administraciju kazališta, nego i na njegovu umjetničku usmjerenost. Tako su ovogodišnje Riječke ljetne noći znatno proširene u odnosu na prijašnja izdanja, ne samo po pitanju trajanja festivala, već i u pogledu broja planiranih manifestacija i odabranih lokacija, no dosadašnji program (festival je započeo 19. lipnja i trajat će sve do 23. srpnja) nije se pokazao pretjerano uspješnim kada je u pitanju kvaliteta ponuđenih predstava, posebice što se tiče dramskog dijela. Ipak, svijetlu točku, bar u prvoj polovici 18. izdanja Noći, zasigurno predstavlja novo scensko ostvarenje Kolektiva Igralke, ovoga puta u suradnji s cijenjenim slovenskim redateljem i dramaturgom Žigom Divjakom.

U Čvoru pronalazimo naraciju koja se glavnoj tematici približava iz kutova individualnih iskustava / Snimio Dražen Šokčevicì

Predstava Čvor, ostvarena u koprodukciji sa slovenskom umjetničkom organizacijom Maska Ljubljana i u partnerstvu s riječkim HNK, bavi se temom militarizacije te njezinim simptomima i posljedicama u društvu, a svoju je premijeru imala u prostorima zgrade IVEX, jednom od simbola riječke industrijske prošlosti.

Kao i u prethodnim radovima Kolektiva Igralke, i u Čvoru pronalazimo naraciju koja se glavnoj tematici približava iz kutova individualnih iskustava te, putem mnoštva sitnih koraka, s njima je naposljetku poistovjećuje i stapa, no takav model ovdje poprima novo ruho. Divjakov dramaturški pečat – koji uz Klaru Kovačić (novu članicu Igralki), Anju Sabol i Vandu Velagić potpisuje i tekst – naglašava fluidnost te prožimanje osobnih priča i šireg političkog (prvenstveno europskog, ali i svjetskog) života, a režija (Divjak) dodatno zamagljuje razlike među njima.

Tenzija između svijesti o sadašnjici (i prošlosti) i pogleda na nesigurnu budućnost, o kojoj Čvor progovara, odgovara upravo tom odnosu koji se stvara između režijskih postupaka i dramaturškog oblikovanja predstave. Dok narativna razina jasno iznosi hladne činjenice i intimne priče, koje zajedno čine dva lica iste medalje, te tako nedvosmisleno komunicira s publikom, u onome što vidimo u izvedbenom prostoru ne uspijevamo više raspoznati granicu između društva i pojedinca, sadašnjosti i najskorije budućnosti.

Igralke započinju predstavu sjedeći među publikom koja okružuje malu platformu u središtu jedne od prostorija IVEX-a te postepeno i progresivno zauzimaju taj prostor (scenografiju potpisuje Igor Vasiljev, oblikovanje svjetla Marin Lukanović i Žiga Divjak, a glazbu Blaž Gracar). Tu se nalazi svojevrsna maketa, ne u potpunosti doslovna, nego simbolična, sugestivna, koja istovremeno prikazuje i materijalizira sve o čemu predstava progovara, od riječke industrijske baštine do osobnih života koje je označila, izravno i neizravno, od lekcija prošlosti do oblikovanja budućnosti, stapajući konkretno i opipljivo s nevidljivim i efemernim u jedinstvenu cjelinu. Glumice se pritom služe brojnim rekvizitima prisutnima na sceni miješajući prikaze podređenosti društva i pojedinca političkom diskursu te nevidljivog utjecaja individualnog djelovanja na društvene promjene. Priče o osobnim iskustvima na taj način postaju priče svih nas, od intimnih briga dolazimo do kolektivnih strahova, no tračak nade i olakšanja, pa čak i snage, ipak pronalazimo u tom osjećaju zajedničke pripadnosti – u skučenom prostoru, u kojem publika okružuje scenu, s druge strane scenske radnje u (gotovo) svakom trenutku zapravo vidimo i prepoznajemo jedni druge.

U tu mješavinu toka misli, osobne i društvene ispovijesti te političkog aktivizma gledatelj je uveden nježno i nenametljivo. Predstava je od početka do kraja izravno usmjerena prema publici, no ne iziskuje od gledatelja, na agresivan način, da pogleda istini u oči ili da se suoči s vlastitim propustima. Čvor nas ne osuđuje, već nas podsjeća – ne samo na posljedice rata i militarizacije, današnje i nekadašnje, nego i na svu onu ljudskost kojom se društvo kao takvo opire. Upravo je u tome posebnost političkog aktivizma svojstvenog Igralkama. Daleko od jeftinih provokacija, ofucanih parola i nasilnih pokušaja izazivanja promjena, riječkom kolektivu, pod Divjakovim vodstvom i uz istraživački rad niza suradnika (Luka Benčić, Ivan Dekleva, Jadranka Lacković, Kristina Pandža, Sanja Puljar D’Alessio), još je jednom pošlo za rukom oblikovati scenski rad kojemu cilj nije stvaranje nekog novog, prisilnog osjećaja međusobne solidarnosti, već podsjetiti na ljepotu zajedništva koje je već prisutno, iako ponekad nevidljivo.